Monsinjor Orlando Antonini - Harmonija istinske duhovnosti

Čast nam je što imamo priliku da razgovaramo sa njegovom ekselencijom, monsinjorom Antoninijem, ambasadorom Vatikana u Beogradu, ne samo zbog dužnosti koju on obavlja već i zato što je reč o izuzetnom eruditi, čoveku koji gaje mnog umetničke sklonosti i odiže životnim poletom.

Mnogo je predrasuda o ljudima koji su odabrali duhovnost i posvetili život Bogu, a posebno je uvrežen kliše o nadbiskupu, čoveku koji sedi u zatvorenoj mračnoj sobi punoj tajanstvenih knjiga koje kriju suštinske Svete tajne. S druge strane, vi ste videli mnogo toga i mnogo ste putovali – kako biste predstavili sebe našim čitaocima pošto odajete utisak modernog, renesansnog čoveka?

- Nisam baš siguran da sam „moderan, renesansni čovek”, niti da su nadbiskupi božji ljudi „zatvoreni u mračnoj sobi punoj tajanstvenih knjiga, koje kriju suštinske Svete tajne”. Jednostavno, ja sam čovek kojeg je, odmalena, privukao Isus Hrist i njegove duhovne vrednosti, i podstaknut Njime i Njegovom ljubavlju prema čovečanstvu, želeo sam Njemu da posvetim život, ne kroz svoju porodicu i poziv, već kroz potragu za dobrim u drugima, kroz sveštenički celibat. Kasnije, sasvim neočekivano, moj biskup, koji je i sam služio kao apostolski nuncij, poslao me je u Rim, u diplomatsku službu pri Svetoj stolici, kojoj sam pristupio 1980. godine.

Pretpostavljam da me nije izabrao zbog mog poznavanja arhitekture i muzičkog obrazovanja (na Konzervatorijumu sam studirao orgulje). Verovatno mislite da je kod mene primetio izvesne intelektualne sklonosti, ili veštinu da uspostavim dobre odnose sa raznim ljudima i saosećam s njima, kako sa onima iz visokih slojeva, tako i s onima iz nižih, sa onima na vlasti i sa stručnjacima, što olakšava rešavanje problema na licu mesta. U svakom slučaju, do tada nisam ni bio svestan toga...

Čovek otvorenog duha, znatiželjan um, prvo je što mi je prošlo kroz glavu u vezi s Vašom ekselencijom dok sam istraživala izvore pripremajući se ovaj za intervju. Zar to nije sjajna osnova za raznovrstan unutrašnji razvoj i put ka potpunom samoostvarenju? Da li se to uklapa u donekle stroga pravila religije?

- Kao i mnogi, i Vi ste ubeđeni da naša „stroga religijska pravila” ne idu zajedno sa otvorenim duhom, radoznalim umom, unutrašnjim razvojem i samoostvarenjem... Meni iskustvo govori drugačije: zapravo, postoje tačno određene duhovne vrednosti, koje, kada se ispravno shvate i primene, dozvoljavaju našem duhu da bude otvoren, umu da bude radoznao i u stalnoj potrazi za novim saznanjima, a našem biću da raste i dosegne osećaj samoostvarenosti. Uzmite u obzir da su, kroz istoriju, mnogi veliki i izuzetni naučnici, umetnici i profesionalci iz polja kulture – bili ljudi iz crkve. Naša disciplina možda izgleda strogo, posebno mlađim naraštajima, ali ona je neophodna da bi se ostvarili dobri rezultati; bez discipline samo traćite vreme. Jer kada su moralni zakoni u pitanju, sposobnost da ih se pridržavamo ne zavisi od nas, već od Božje moći, ako ste mu bliski: „Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što Mu je ugodno”, napisao je Sveti Pavle, a to je suština onoga što je Sveti Jovan rekao: „Jer je ovo ljubav Božija da zapovesti Njegove držimo; i zapovesti Njegove nisu teške”, što potvrđuju i Isusove reči: „Jer jaram je moj blag, i breme je moje lako”. I nakon svega, iako mnogi imaju urođenu sposobnost da prevaziđu najveće izazove kako bi vodili život dostojan čoveka, velikodušni su, širokoumni i skromni, te su spremni na davanje i pružanje bezuslovne pomoći drugima bez taštine, drugi ljudi time nisu obdareni, i za njih vam treba izuzetna snaga, koju vam samo Bog može podariti.

Vaša ekselencijo, gde se bili u vreme zemljotresa u Akvili, Vašem rodnom gradu, 2009? Bila je to katastrofa u kojoj su mnogi stradali, tolika tragedija da se čovek zapita – kako je Bog dozvolio da se tako nešto desi...

- Tako strašne trenutke nikada nisam iskusio. Bio sam u Paragvaju i isprva sam se premišljao da li da odem tamo, iz straha da ću svojoj porodici više biti na teretu nego od koristi tokom tih sedam dugih meseci koliko su, kao i svi koje je zadesila nesreća, živeli u kampovima. Naša kuća nije srušena, ali je bila veoma oštećena, okružena potpuno uništenim starim građevinama, sravnjenim sa zemljom. Na kraju sam odlučio da odem – stigao sam tamo četiri dana nakon zemljotresa – i to je bila ispravna odluka: samo moje prisustvo, kao i to što sam prevalio toliki put za kratko vreme, donelo je mojim sugrađanima olakšanje i zacelilo im rane, što sam primetio dok sam posećivao kampove i sretao se sa predstavnicima i građanskih i religijskih vlasti, kako onih lokalnih, tako i onih državnih.

Sada sam, zahvaljujući amaterskom poznavanju arhitekture koje sam pokazao kroz svoje publikacije, čak uključen i u savetovanje u vezi sa rekonstrukcijom/obnovom grada i spomenika: ta nesreća bi mogla da se pretvori u zlatnu priliku da ispravimo urbanističke greške iz prošlosti i od Akvile napravimo lepši, uređeniji grad, bolji za život, da unapredimo turizam, stvorimo radna mesta i ekonomski oporavimo tu oblast. Razumljivo, pitate kako je Bog dozvolio da se takva katastrofa desi. Zapravo, to je najveće iskušenje naše vere: mnogi poriču postojanje Boga upravo zbog velikog zla koje vlada u svetu, naročito zbog patnje nevinih ljudi, što bi bilo neprihvatljivo da Bog postoji. U pravu ste, ali tu je i pitanje slobode: ako bi Bog intervenisao kako bi se izbeglo zlo, čovek ne bi bio slobodan, a ako nije slobodan, onda on više ne bi bio „životinja koja misli”, ne bi imao mogućnost izbora, a pre svega ne bi umeo da voli, jer da bi voleo, čovek mora biti potpuno slobodan. „Pred patnjom i žalošću”, rekao je papa Benedikt XVI kada je posetio Akvilu posle zemljotresa, „istinska mudrost ogleda se u sposobnosti da istoriju čovečanstva sagledate očima Boga, koji je uvek i jedino želeo dobro svojoj deci, iako ponekad, po njegovom nedokučivom planu, ona moraju da prođu kroz iskušenja kako bi dostigla veće dobro. Znam, ovakvo objašnjenje neće ubediti mnoge skeptike, ali bez Boga rešenje zagonetke neće biti lakše.

Vaša ekselencijo, nakon Bangladeša, Madagaskara, Sirije, Čilea, Holandije i Francuske, gde ste služili kao savetnik, i nakon Zambije i Paragvaja, gde ste obavljali dužnost apostolskog nuncija, evo Vas i u Srbiji. Iako je posredi toliko različitih kultura, sigurna sam da možete odmeriti argumente za moderan život i protiv njega u svim ovim zemljama, koje polako preplavljuje materijalizam nauštrb duhovnosti... Gde ste se osećali istinski kao „kod kuće”?

- Molio bih Vas da tom spisku dodate i period proveden u Vatikanu od 1995. do 1999. godine, tokom kojeg sam imao priliku da doprinesem pripremi istorijske posete pape Jovana Pavla II Kubi, gde sam takođe bio i deo njegove pratnje. Što se tiče ostalih mesta, ja pratim svoju zvezdu vodilju, Psalam 15: „Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština”, svaku dužnost uvek primam kao da je najbolja, iako objektivno možda i nije najbolja (to je kao i sa roditeljima: svakom je sopstevno dete najbolje na svetu čak i kada nije tako).

Upravo zato se svuda osećam kao kod kuće: u Aziji, Africi, Latinskoj Americi, Evropi. Danas, verujem da je moja najbolja baština Srbija. Na svakom kontinentu i u svakoj zemlji stekao sam i bogata iskustva, i na tome sam beskrajno zahvalan Bogu. Što se tiče materijalizma i duhovnosti o kojima govorite, danas bi moj zaključak bio da je istorija svuda u procesu stalne promene, rotacije, nekada i preklapanja između duhovnosti i materijalizma, sa promenjivom prevlasti jednog nad drugim, čak i unutar jedne civilizacije. Mogli bismo reći da je to ciklična, uzajamna razmena između Platonovog idealizma i Aristotelovog realizma... sa svim njenim posledicama, dobrim ili lošim, zavisno od ugla iz kojeg se gleda, koje utiču na način razmišljanja i na život ljudi. Znate, ljudi su svuda isti i ponašaju se u skladu sa geografskim, prirodnim, istorijskim, kulturnim i religijskim odlikama svog podneblja, noseći uz sve to i breme prošlosti. Ono što tek treba da shvatim jeste zašto u nekim delovima sveta različite etničke grupe mogu da žive zajedno, skoro neosetno, a u drugim delovima ne mogu...

Možete li da nam ispričate neku zanimljivost iz tih egzotičnih zemalja? Nešto što ste doživeli među meštanima?

U Latinskoj Americi, koja je pravi primer katoličkog kontinenta, imao sam prilike da osetim društvene probleme iz kojih se izrodila takozvana teologija oslobađanja, u Čileu sam osetio prelazak sa Pinočeove diktature na demokratiju, u Paragvaju gledao kako je biskup koji je napustio sveštenički poziv, ušao u politiku i izabran za predsednika republike. U Holandiji i Francuskoj video sam u kakvim uslovima žive hrišćani u takozvanom posthrišćanskom društvu, i tako dalje. Sva ta iskustva su me podstakla da preispitam neka svoja uverenja, da primetim neprekidne ciklične promene: ako u ovom veku civilizacija ili Crkva doživljavaju opadanje, u sledećem će napredovati i obrnuto. Danas, naprotiv, sa globalizacojm koja objedinjuje svet i istoriju, to „kružno” kretanje može da se menja, da gura događaje u „pravolinijsku” istoriju, sve do njihovog kraja.

Da li je Vaša ekselencija imala priliku da poseti ili istraži naše manastire i crkve? Ako jeste, koja građevina je ostavila najsnažniji utisak na Vas, s obzirom na Vaš osećaj za estetiku i genijalnost za arhitekturu?

Naravno, počeću od Manasije i Ravanice. Prvo što sam primetio jeste nedvosmislen stil vizantijske tradicije u arhitekturi, vajarstvu i slikarstvu, koji je ostao skoro sasvim isti, mogli bismo reći, od VI veka sve do danas. Suprotno tome, na Zapadu, stilovi su se menjali gotovo iz veka u vek: paleohrišćanski i vizantijski, lombardski, romanski, gotski sa svojim varijantama, italijanska renesansa, barok, neoklasicistički i na kraju stil modernog racionalizma.

Kakvu muziku slušate (s obzirom na Vaše učešće na festivalu Kant Abruco pre nekoliko godina)? Reklo bi se da uživate u ponovnom otkrivanju skladne drevne koralske muzike... Šta trenutno čitate?

Volim da slušam baroknu muziku, posebno u izvođenju Britanaca jer oni imaju savršenu tehniku Nemca i živahnost Italijana. Možda ćete se iznenaditi ako Vam kažem da, iako sam Italijan, mnogo više volim simfonijsku muziku nego operu. Uprkos tome, za proslavu 17 vekova od donošenja Milanskog edikta, naša Vatikanska ambasada i Beogradska nadbiskupija finansirale su kulturne događaje iz programa srpske Vlade. Ja sam se osmelio i sakupio novac i ovde i u inostranstvu da finansiram jednu operu. Reč je o operi In Hoc Signo, za koju je libreto napisao Dejan Miladinović a muziku komponovao monsinjor Marko Frizina, kompozitor Svete stolice. Opera je izvedena u Narodnom pozorištu 8. oktobra 2013, ali ja joj nisam prisustvovao jer sam ležao u bolnici, tokom odmora u Italiji! Takođe volim izvornu muziku i, za muzički repertoar za naš hor KantAbruco, iz Akvile, našao sam i prepisao nekoliko narodnih pesama za koje nikada nije napisana muzika, te su zamalo ostale zaboravljene i izgubljene. Što se tiče vokalne muzike, volim višeglasje – upravo zato volim da slušam hor koji izvodi vizantijsku liturgijsku muziku. Na kraju, ja sam orguljaš, no, nažalost, kao diplomata ne mogu mnogo vremena da posvetim sviranju orgulja – jer to zahteva po nekoliko sati dnevno, što je nemoguće... – ali ranije sam imao prilike da održim pravi koncert za orgulje. Kada je reč o knjigama, danas sam ubeđen da je bolje čitati malo, ali da to što čitamo bude dobro. Pored svetih spisa i komentara, hrišćanskih ili jevrejskih, u poslednje vreme me zanima istočnohrišćanska duhovnost, te čitam i nanovo iščitavam dela dobrih drevnih istočnohrišćanskih autora, kao što je Dobrotoljublje (Philokalia). Kad je reč o književnim delima, volim da čitam i ponovo iščitavam celokupna dela Ive Andrića.

(Monsinjor Orlando Antonini je 2015. godine otišao u penziju i ovom prilikom mu srdačno zahvaljujemo na ljubaznosti i predusretljivosti.)