Robert Čoban - Od nezavisnog Indeksa do medijske imperije

Mislim da je moja "novinarska karijera" počela još 1980. kada sam kao 12-godišnjak počeo da vodim dnevnike o dešavanjima u svetu, tadašnjoj SFRJ i Baču, selu u kojem sam živeo. Sve te teme, globalne, nacionalne i lokalne zanimale su me već tada.

Robert Čoban
Robert Čoban

- Posle JNA 1988. došao sam u Novi Sad da studiram prava i mislio sam da ću da budem advokat, privlačilo me je kako ta profesija izgleda u američkim filmovima. Onda sam pogledao film "Godina opasnog žviljenja" sa Mel Gibsonom gde je on australijski novinar u Džakarti u Indoneziji sredinom šezdesetih i privukao mi je taj stil života - opasnost, "Lucky Strike" cigarete, demonstracije, diplomatski prijemi, lepe žene... Tih dana "Večernje novosti" su tražile honorarca za dopisništvo u Novom Sadu i ja sam se javio na oglas okačen u kantini Filozofskog fakulteta. Naslov prvog teksta bio je "Više cene štofova", urednik me je poslao da upredim cene u dve robne kuće "Bazaru" i "Norku". Već sledeće nedelje koleginica koja je pratila kulturu se razbolela i mene su poslali da izveštavam sa godišnje skupštine Vojvođanske akademije nauka i umetnosti i tekst mi je objavljen u rubrici "Kultura" u osnovom izdanju "Novosti". Sećam se da je urednik iz Beograda zvao šefa dopisništva da ga pita zašto se ovaj honorarac potpisuje sa pseudonimom - mislio je da je nemoguće da se neko zaista zove Robert Čoban.
Kasnije sam počeo da pišem za brojne magazine iz celog regiona, od novosadskih studentskih i omladinskih časopisa "Index" i "Stav" (oba više ne postoje) do beogradskog "Vremena" (za koje pišem i danas), zagrebačke "Arene" (ne postoji više) i sarajevskih "Naših dana" (tako ne postoje više).


Da li ste tada mogli da pretpostavite u kom će pravcu ići vaša karijera?
- Uvek su me zanimali politika i teme iz te oblasti su dominirale magazinima "Index", "Nezavisni Index" i "Svet" koje sam izdavao, ali me je studijsko putovanje u SAD 1994. uverilo da je budućnost u komercijalnom izdavaštvu i lifestyle i celebrity temama i nakon toga mi koncept polako počinjemo da preusmeravamo u tom pravcu. U momentu kada je "Svet" 1994. postao tabloid u Srbiji nije bilo drugih tabloida, danas su gotvo sve ovdašnje nacionalne dnevne novine, sem "Politike" I "Danasa" tabloidi.

Optuživali su vas da ste kreator tabloidne srbije. zašto je tabloidno novinarstvo kod nas na stubu srama?
- Mi smo samo prvi doneli u Srbiju ono što je prisutno svuda u svetu. Tabloidi su važan deo medijske scene u SAD, Velikoj Britaniji i praktično svim zemljama sveta sem Severne Koreje i Irana. Tabloidno novinarstvo je "na stubu strama" ali se svi političari utrkuju da daju intervjue tabloidima jer su oni najčitaniji i da gostuju kod Jovane Jeremić na "Pinku" jer je najgledanija. Naravno, to je još jedan primer licemerja kakvo je ovde prisutno decenijama. U našem portfoliju od 110 magazina samo četiri su tabloidi - "Svet", "Scandal!", "Star" i "Paparazzo". Kome sto to ne čita može da kupi ostalih 106 - od stripa "Alan Ford" preko magazina "Auto Bild", "Brava Casa" i "La Cucina Italitana" do "Diplomacy & Commerce" i "The Economist".

Iako vas znaju kao mdijskog maga zabave,nekada ste nekome i smetali. 2003.godine tokom suđenja slobodanu miloševiću u hagu, jedan od zaštićenih svedoka otkrio je da je od 1992 od db-a dobio nalog za prosluškivanje vaše redakcije. šta je bilo sporno?
- Da, te 1992. mi smo se isključivo bavili politikom i neko je u DB pomislio da bi bilo korisno da čuju šta mi to pričamo u redakciji i preko telefona. Očigledno je da ništa protiv države nismo radili jer u suprotnom mi danas ne bi vodili ovaj razgovor. U svakom slučaju, jako mi je bilo zabavno da slušam to svedočenje, naročito Slobodana Miloševića koji pita zaštićenog svedoka: "Jel vam danas žao što se prisluškivali tog novinara, Čobana, ili kako se već zove..."

Časopisi u izdanju CPG



Novinarstvo u srbiji,nekada kada ste počinjali i sada, da li su novinari danas politički pr-ovi, prepisivači, politički preletači?
- Na žalost u današnjim medijima u Srbiji mnogo je PR-a i to ne samo političkog, mnogo reketiranja, mnogo copy-paste novinarstva, mnogo nameštenih paparazza i u tom smislu stanje je mnogo gore nego početkom devedesetih kada je bila kriza, sankcije i ratovi u okruženju...

Zastupljeni ste u čitavom regionu, CPG je preuzela sve najčitanije nedeljnike, Story, Gloria, Hallo. Nemate konkurenciju, da li je to dobro ili loše?
- U magazinskom delu smo dominantni u celom regionu ali kada je reč o portalima tu imamo jaku konkurenciju i tek od skora smo zauzeli značajniji udeo tržišta. U delu koji se tiče organizovanja konferencija i festivala takođe imamo dosta jaku konkurenciju ali ipak uspevamo da organizujemo oko 80 događaja godišnje.

Evidentno je da prepoznajete aktuelni trenutak i da mu se prilagođavate inače nebi opstali toliko dugo, 30 godina. kakvi su vam planovi za naredne godine i decenije?
- Planiramo da podjednako razvijamo sve tri platforme - print, onlajn i ivente. Za razliku od mnogih koji su odustali od printa mi i dalje verujemo da u određenim nišama print i dalje sjajno funkcioniše, naši magazini poput "CafeBar & Restoran" ili "Diplomacy & Commerce" koji su puni oglasa - to dokazuju.

Poslednu deceniju, jedna od glavnih teme u novinarstvu jeste, sloboda medija, šta u srbiji znači sloboda medija i da li postoji?
- Potpuno sloboda medija ne postoji niti je ikada postojala. Ima puno i autocenzure ali generalno mislim da svako od nas izdavača i urednika ima mogućnost da se izbori za svoju meru slobode. Gostujem u jutarnjim programima na mnogim televizijama i uvek govorim ono što mislim i nikada nisam zbog toga imao problema. Tako da je potrebno malo više hrabrosti i integriteta i u našim novinarskim redovima a vlast će uvek pokušavati da na različite načine utiče na medije.

Projekat dvorci Srbije

Organizovali ste kratka putovanja po selima Vojvodine 2020. Iz toga se izrodio i projekat zaštita kulturne baštine, koju su podržali vlada i resorno ministarstvo. Dokle ste stigli sa projektom?
- Projekat "Dvorci Srbije: Zaštita kulturne baštine" nastao je upravo iz tog serijala "Biciklom kroz Vojvodinu" i za mene je jedna od najboljih stvari koje je pandemija donela. Nedavno smo imali prvu posetu francuskih eksperata koji su obišli 25 naših dvoraca i očekujemo njihove predloge za sanaciju i buduće održivo korišćenje istih. U međuvremenu počela je obnova nekih od dvoraca poput Dvorca Dunđerski u Kulpinu koji se obnavlja sredstvima Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture.

Davne 1987/88 godine ste služili vojsku, tadašnja JNA, sa Haradinajem, u Pirotu. Kakve uspomene nosite?
- Da, pisao sam 2017. tekst o tome za "Nedeljnik". Kada smo došli u Pirot u JNA bio je septembar 1987. par nedelja nakon masakra u kasarni u Paraćinu kada je vojnik Azis Keljmendi ubio četvoricu svojih kolega regruta. Tih dana događala se i Osma sednica, narednog leta 1988. počela je Antibirokratska revolucija i u vazduhu se osećalo da je zemlja koju mi treba da branimo počela da se raspada. Ramuš Haradinaj bio je jedini od Albanaca u našoj jedinici koji je tečno govorio srpski, družio se sa ostalima, čak je bio i desetar. 1989. on je učestvovao u studentskim demonstracijama u Prištini i nakon toga je otišao u emigraciju gde se očigledno ekstremizovao, 1998. se vratio na Kosovo i nastavak priče znate.

Suprug ste, otac dve devojčice, koliko imate vremena za njih i šta bi im rekli kada bi poželele da krenu vašim stopama i bave se novinarstvom?
- Iako sam gotovo svaki radni dan u Beogradu, trudim se da se vratim do 21.00 kući provedem neko vreme sa njima. Takođe, često kao porodica putujemo zajedno. Starija ćerka Elena (18), dobila je sportsku stipendiju na Univerzitetu Bentli u Bostonu i od avgusta 2023. imaćemo prvog američkog studenta u našoj porodici. India (16) je još "mala" i videćemo gde će nju interesovanja odvesti. U svakom slučaju, trudio sam se da im pokažem svet, da ih vodim po muzejima i galerijama, da idemo na pozorište predstave i zajedno gledamo serije i filmove – čime god one odluče da se bave, ja ću to podržati!